U pionirskim godinama nakon Drugog svjetskog rata, sve do konačnog preseljenja u dvorane krajem šezdesetih, jugoslovenska košarka igrala se isključivo na otvorenim terenima čija su podloga bili beton, asfalt ili drvo. Posebno je upečatljiv primjer ljubljanske Olimpije, koja je imala podlogu od neke vrste brodskog poda, pa bi se pri svakoj kiši teren pretvarao u pravi podijum koji je više podsjećao na klizalište nego na košarkaško igralište. U takvim uslovima i uz tadašnja pravila, rezultati utakmica znali su varirati od 16:14 do 112:87, dok je većina košarkaša uz sportske obaveze obavljala i svoj redovni svakodnevni posao.
Budući da televizijskih prijenosa u to vrijeme nije bilo, mladi igrači nisu mogli gledati svjetske zvijezde na djelu, već su košarkaške majstorije učili osluškujući vijesti iz svijeta. O tome svjedoče riječi velikog Pina Giergie iz tog perioda: „U to vrijeme smo svi učili, na radiju i iz novina smo iz šturih vijesti slušali kakve poteze rade najbolji američki igrači, indirektno smo ih pokušavali kopirati…“.
Koliko je tadašnja razlika u odnosu na američku košarku bila velika, najbolje se vidjelo na prvom učešću reprezentacije na Olimpijskim igrama u Rimu 1960. godine, gdje je Jugoslavija u direktnom sudaru s američkim studentima (za koje su nastupali Oscar Robertson, Jerry West, Jerry Lucas i Walt Bellamy) poražena rezultatom 104:42. Samo četiri godine kasnije domaća publika dobila je priliku uživo vidjeti najveće profesionalce: Jugoslaviju je 1964. godine posjetila NBA All-Stars selekcija s Bobom Cousyjem, Billom Russellom, Oscarom Robertsonom i Jerryjem Lucasom, odigravši u Karlovcu i Zagrebu dva susreta protiv reprezentacije Hrvatske, koju je na parketu predvodio upravo Pino Giergia.
Zanimljiva je i epizoda s istim tim igračem iz 1966. godine, koja slikovito opisuje stroga pravila tadašnjeg Košarkaškog saveza Jugoslavije. Zbog pravila o dobnoj granici od 28 godina, prije koje se nije smjelo igrati u inostranstvu, KSJ Giuseppeu Giergiji 1966. godine jednostavno nije dao dopuštenje za tzv. „pečalbu“, jer popusta nije bilo ni za koga, pa je tek krajem šezdesetih odigrao jednu sezonu kao igrač i trener u italijanskoj Goriziji.


