Pišu: Damir Bećirović i Nedim Salaharević

Polako se zagrijava atmosfera oko Eurobasketa koji se ove godine igra na južnoj strani Alpa. Dok se reprezentativci marljivo pripremaju u Kranjskoj Gori, navijači raspituju za ulaznice, mediji šire pozitivne signale i optimizam na svakom koraku, a polako cijela sportska javnost ulazi u euforiju velikih očekivanja.

Sve me neodoljivo podsjeća na 1999. godinu kada smo nakon sjajnih kvalifikacija, gdje smo u grupi sa Hrvatskom i Litvanijom zauzeli prvo mjesto, otpratili ekipu Sabita Hadžića na EP u Francusku sa velikim očekivanjima i ogromnom euforijom, gotovo fanatizmom, pogotovo nakon dvije maestralne pobjede protiv Hrvatske.

Kako smo tamo prošli? Svi znamo, nakon tri poraza vratili smo se kući pognute glave. Mnogi se sjećaju suza Nenada Markovića nakon meča sa Italijom, suza kapitena koji je znao da je ta naša generacija bila tada na vrhuncu i da je propustila svoju priliku. Nikada više nismo bili konkurentni, pa čak ni u godinama kada smo učestvovali na završnicama Eurobasketa.

Tako je bilo sve do prošle godine, kad ponovo kvalifikacije završavamo na prvom mjestu i kad konačno imamo dobar tim. E sad, izgleda, opet letimo u nebesa, govorimo hop, a da nismo ni skočili. Naravno da selektor Petrović širi optimizam, pa on je rođeni sportaš i nikad ne priznaje da je neko bolji o njega dok ga ovaj na parketu u to ne uvjeri. Acin pobjednički duh je možda ono što nam je falilo ranije, vjera u vlastite mogućnosti, taj pobjednički mentalitet koji često nismo imali, ali mediji i sportska javnost ne treba da stvaraju pritisak na ekipu, kako nam se ne bi ponovila priča iz Francuske.

Super je to što vjerujemo našim momcima, ali hajmo biti realni, pa reći da nismo baš najbolji u Evropi, ma nismo ni među najboljima, imamo dobru ekipu koja uz dobru formu i malo sreće može nešto napraviti. Ipak, to je ekipa koja osim Teletovića nema igrača top evropske klase, praktički niti jedan naš igrač osim Zack Wrighta nije petorka u svom klubu, a skupina je brutalno teška, uz to samo tri prvoplasirana tima idu dalje. Bitno je da se pokažemo u pravom svjetlu, da budemo tim i reprezentacija, a sport je nepredvidiv i nudi  pobjede i poraze.

Zato nema potrebe da našim igračima stvaramo dodatni pritisak našim nerealnim očekivanjima, prepustimo se uživanju u basketu, momci će dati sve od sebe sigurno, a to treba biti dovoljno da im aplaudiramo i pozdravimo ih na povratku kući, a ako prođu u drugi krug, e to će biti prava fešta.

Leave a Reply