Uskoro će se navršiti dvije decenije od svirepog ubistva košarkaša Harisa Brkića. Ubica ni do danas nije otkriven i doveden pred lice pravde.

Ljubimac Grobara tragično je izgubio život u 26. godini. Nepoznati napadač 13. decembra 2000. godine, ispred dvorane Pionir, ispalio je dva metka u Brkićevu glavu, a sjajni košarkaš crno-bijelih je dva dana kasnije preminuo.

Prvi je završio u predjelu jagodične kosti, a drugi ispod oka. Napadač je neprimjećen pobjegao, a slučajni prolaznik je zatekao nepomično Brkićevo telo. On je obavijestio ljude koji su se nalazili u dvorani Pionir. Brkić je prebačen u Urgentni centar, potom je operisan, ali je preminuo tri dana kasnije.

Brkić je rođen 24. jula 1974. godine u Sarajevu. Košarku je počeo da trenira u Bosni kada je imao 10 godina. Bio je na pragu prve ekipe početkom 1992. godine kao sedamnaestogodišnjak, ali je napustio BiH i otišao u Srbiju, gde je ubrzo potpisao za Partizan. Trenirao je s mladim timom, a potom je pozajmljen Borcu iz Čačka, gde je započeo profesionalnu karijeru.

Godinu kasnije se vratio u Partizan i odigrao šest sezona. Osvojio je tri šampionske titule i tri kupa. Bio je jedan od najboljih igrača Partizana u Final fouru Eurolige u sezoni 1997/1998.

Tokom sezone 1999/2000. je igrao za Budućnost iz Podgorice, gdje je osvojio titulu prvaka Jugoslavije. Sezonu 2000/2001. je počeo u Budućnosti, ali se vratio u Partizan.

Bio je poznat po svom dvokoraku koji je nazvan “Harisov ulaz”. Radi se o produženom koraku koji se teško branio. Brkić bi kretao s loptom na koš, a onda bi jednom nogom dva puta “naskakao”, čime bi zbunjivao protivničke igrače. Uglavnom bi asistirao ili poentirao, a griješio je vrlo rijetko.

U to vrijeme niko nije sumnjao u neki problem u njegovom životu, iako se neočekivano vratio u Beograd usred sezone koju je počeo u podgoričkoj Budućnosti, a nakon ubistva su se samo redale teorije zbog kojih je navodno ubijen.

Javnost je ostala u šoku, jer je prvi put na takav način ubijen jedan sportista. Policija je ispitala na stotine ljudi, ali izjave nisu bile od pomoći. Raspitivali su se šta je radio, gdje je išao, s kim se družio.

Nagađalo se o raznim motivima, da je zatekao kradljivca auta, da je pozajmio novac “nekim ljudima” iz Podgorice. Ipak, i pored svih motiva koji su provjeravani, brojnih razgovora, 300.000 eura koje je ponudio tadašnji ministar policije Dušan Mihajlović za informacije o ubici, do danas nije otkriveno ko stoji iza likvidacije.

VV

Leave a Reply