Kao da i danas s tribina košarkaških dvorana odzvanja njegov nadimak. Kao da i danas u velikim utakmicama neko doziva Mršu da zakuca trojku i dovede tim do pehara.
Damir Mršić Mrša počeo je svoju košarkašku bajku u rodnom gradu, u tuzlanskoj Slobodi Diti. Početkom devedesetih nastavio je u Splitu, igrajući za tadašnju Jugoplastiku. Nizao je poene, a nikada ih nije brojao. Krasio ga je precizan šut, naročito s linije za tri poena. Svoju košarkašku karijeru zapečatio je jednom od najatraktivnijih pozicija – plejmejkera.
Dobar period
Iako rođeni Tuzlak, zbog strogih FIBA-inih pravila, dugo je čekao na dres reprezentacije Bosne i Hercegovine. Naime, nosio je hrvatsko košarkaško državljanstvo pa je punih pet godina morao čekati na svoj broj u bh. reprezentaciji.
Posljednje godine svoje karijere proveo je u turskom košarkaškom klubu Fenerbahčeu. Kada je napunio 40 godina, Mršić je odlučio skinuti dres kao igrač, zauvijek.
– Prvi razlog zbog kojeg sam to uradio je bila moja porodica. Bez obzira na to što sam bio u poznim godinama za sport i iako sam ja još mogao igrati, moje curice su se pojavile u mom životu. Teško mi je bilo gledati, odnosno ne doživljavati njihove prve korake, ne slušati prve njihove riječi, ne svjedočiti nestašlucima… Shvatio sam da moram više vremena da provodim s njima da bih bio sretan. Pogledao sam iza sebe i shvatio da sam za karijeru mnogo dao i da je to bio dobar period da prestanem. Nisam htio ni da mi s tribina počnu vikati: “Dosta više!” Htio sam da publici ostanem u sjećanju u punoj snazi – govori Mršić na početku razgovora za “Dnevni avaz”.
Dok je igrao pod obručem turskog tima Mršić je sanjao o tome da se sa svojom suprugom Milenom vrati u domovinu i da tu njihove kćerkice Dina i Azra odrastaju. Danas svoj san žive.
– Ovo je treća godina kako se ne bavim ničim vezanim ni za jedan klub. Tačnije, prije pet godina, nakon što sam okončao karijeru, zadržao sam se u turskom klubu kao sportski menadžer. Nakon toga sam odustao i u Turskoj se samo odmaram. Živim na relaciji BiH – Turska. Do sada smo većinom zimi više vremena provodili ovdje, ali sada, curice polaze u školu pa ćemo duge odmore mijenjati. Želim da Dina i Azra ovdje završe bar osnovnu školu. Želim svojim djevojčicama pokazati kako je biti Bosanka, da se i one tako osjećaju, iako su rođene u Turskoj – kaže bivši košarkaš.
Oaza u Turskoj
Gradeći svoju sportsku karijeru, Mršić je proputovao cijeli svijet. Pokušao je u te 22 godine izvan granica BiH pronaći dom, ali takvo, porodično mjesto, kako ističe, samo je u Bosni i Hercegovini moguće imati.
– Ja bih uvijek volio boraviti u BiH, bez ikakve želje da se negdje drugo odmaram. Pa ovo je moja država. Možda onima koji su stalno tu zvuči čudno, ali BiH je lijepa zemlja i puna je divnih mjesta za odmaranje. Bez patetike, ali ja se najljepše osjećam kada sam u BiH, pogotovo kada sam u svojoj Tuzli – govori Mršić za “Dnevni avaz”.
I kada je napuštao košarkaški teren, Mršić je mislio na budućnost. No, kako kroz osmijeh kaže, ove dvije godine odmora dobro su mu došle i ne razmišlja da uskoro nešto počne raditi.
– Ne nedostaje mi košarkaški teren. Dao sam svoj maksimum košarci i ne osjećam nostalgiju. Naravno da sam razmišljao o poslu nakon igre, ali svakako da su sve moje ideje uvijek bile vezane za košarku. Jer, ako nešto znam da radim, to je svakako košarka. Provlačile su se i ideje o tome da osnujem mali košarkaški klub, da treniram djecu… ali sada mi se ovaj odmor sviđa – nastavlja Mršić.
Svoj porodični mir i odmor porodica Mršić pronalazi na Korčuli kod Damirove punice i punca, kao i na jugu Turske, gdje bivši košarkaš ima kuću.
– Svoju oazu mira pronašli smo i u Godžeku. Tu već deset godina imamo kuću i rado odemo da se odmorimo. To je nacionalni park, zaštićeno područje. Predivno je i mirno. Nema tu puno buke, ni noćnog života, ni omladine. U tom mjestu se možete posvetiti odmoru. Samo što mene ne privlače stvari tipa uređivanja dvorišta i slično… Ja volim more. Imam svoj mali brod i uvijek se nađe nešto da se radi na njemu. Volim lutati morem pa ko zna gdje me navede – kaže, na koncu, proslavljeni košarkaš.
Ljubav i poštovanje u braku
Kada su njegova supruga Milena, s kojom je zajedno 15 godina, i bivši košarkaš odlučili da se vrate kući, bojali su se kako će kćerke reagirati. Iako su bile male, na početku im je bilo teško da se naviknu na život u BiH.
– Ne bih ih, naravno, volio tjerati na nešto, ali one su se, zaista, lijepo uklopile i u ovim predškolskim danima upoznale su društvo. Zavoljele su BiH. Jedni drugima smo podrška, ali nama svima najviše supruga Milena. Mi nemamo tajnu dugog braka, ali sam siguran da je poštovanje najbitnije. Ljubav, naravno, igra važnu ulogu, ali poštovanje prije svega, u bilo kojem odnosu. Supruga je prihvatila mene, vidjela je i naučila je kako ja funkcioniram. I kada sam bio aktivni igrač, dosta sam vremena provodio u karantinima, na utakmicima, na putovanjima… Uvidjela je šta nosi taj posao i prihvatila me je. Dolazk djece još nas je više vezao – ističe Mršić.
Prijatelj, pratnja i ljubimac Ziko
Mršićeva velika ljubav, pratnja, prijatelj pa tek onda kućni ljubimac bio je njegov pas Ziko. Nažalost, nakon 13 godina, uginuo je, što je bivšem košarkašu teško palo.
– Čovjek se veže za životinje, to je neopisivo. Veoma mi je bilo žao, ali oni imaju svoj vijek. Uspio je da lijepo živi s nama. Sada imamo francuskog buldoga, jer ja bez pasa ne mogu. I kao dijete sam uvijek imao ljubimca. Životinja u kući kupi neku negativnu energiju i daje toplinu, to sam zapamtio iz djetinjstva. Imamo sada našu Belu i to je zaštitnik mojih curica, jer je došla i kada su one počele da hodaju. Zajedno su rasle i nerazdvojne su – govori Mršić.
Fudbalski koraci
Mršićeva prva ljubav nije bila košarka.
– Čini mi se, kao i svako drugo dijete, prvo sam se vezao za fudbal. To sam i trenirao i volio… Ali, kako sam oduvijek bio temperamentan, privukla me je košarka. Ta dinamika mi je mnogo više odgovarala, a očigledno i bila suđena. No, danas rado pogledam i našu nogometnu reprezentaciju, “Zmajeve”, i dajem im veliku podršku – govori Mršić.
Dnevni avaz / Hajrija Avdić
